Iako smo svjedočili najzanimljivijoj sezoni u posljednje četiri godine, na kraju se priča samo o prevarama, sucima, lažima i svađama. Optužbe lete na sve strane, pogotovo sa strane Hajduka koji unatoč očekivanom razočaranju izgubljenim prvenstvom pokazuje previše nezrelosti za jedan europski klub u nastajanju. Niti Dinamov šef Zdravko Mamić, već po običaju, ne ostaje dužan nikome, pogotovo najvećim konkurentima.

I tako polako, ali sigurno ponos hrvatskog nogometa prerasta u sramotu hrvatskog naroda, a najutjecajniji ljudi hrvatskog nogometa u najsmješnije klaunove koji su tu da zabavljaju hrvatski narod te se čini da im je sve više mjesto u zabavnim emisijama poput 'Red Carpeta' nego u sportskim poput 'Volim nogomet'.

Trakavica o regularnosti prvenstva i naklonosti sudaca puna je riječi koje nije lijepo za čuti niti na ulici, a kamoli čitati u novinama. Debelo u sjeni ostaje dobrobiti zanimljivog prvenstva poput novootkrivenih mladih dragulja hrvatskog nogometa, ne samo u naša dva najveća kluba, već i u mnogim manjim, ali i bolje posjećenosti na stadionima, veće gledanosti na televiziji i prije svega one prave napetosti i natjecateljske nervoze praktički do samog kraja prvenstva.

U svakom sportu postoje pobjednici i gubitnici, no bez obzira na gorčinu poraza treba ostati gospodin i stisnuti ruku pobjedniku pa čak i ako mislimo da smo u određenoj mjeri pokradeni. Ne smije se zaboraviti da su sportaši, a pogotovo nogometaši i njihovi treneri, uzor mladima u cijeloj Hrvatskoj. Naučimo ih ne samo pobjeđivati, nego i gubiti, ostati velik i kada si na dnu.

Rivalitet sjevera i juga

Bez sportskog rivaliteta između Dinama i Hajduka, Mamića i Štimca, Jurčića i Miše, zasigurno hrvatski nogomet ne bi bio ni ovoliko skromno zanimljiv koliko je sada, ali rivalitet znači poštivanje protivnika, a toga kod nas, nažalost, ima sve manje. Nogometni teren treba biti mjesto gdje se dvije ekipe bore za čast, ne za novac ili slavu, a to se zaboravlja čak i u hrvatskoj nogometnoj ligi za koju znamo da u usporedbi s velikim europskim ligama nema nikakvu platežnu moć. Međutim, već je dug niz godina 1. HNL jedan od najboljih europskih izloga mladih i prije svega jeftinih talenata koji se prodaju čim za njih stigne ponuda.

Kvaliteta lige tako nepobitno pada, zamislite što bi se dogodilo da svaki hrvatski klub zadrži svoje najbolje igrače bar dvije godine duže. Koncentracija kvalitete bi porasla, gledatelja na stadionima bilo bi više, ponude stranih klubova bile bi veće, platežna moć domaćih klubova bi također porasla te bi bili u mogućnosti ne samo zadržati svoje, već i dovesti druge kvalitetne igrače. To je, naravno, nemoguće ostvariti u ovakvoj sredini gdje svatko traži način za brzu zaradu kako bi se izvukao iz dugova, a kada se izvuče iz njih ubrzo opet upadne u nove.

I nakon svih ovih svađa i rasprava sve će ostati isto, sljedeće nas godine, nakon velike sezonske rasprodaje svega što vrijedi i preskupe kupovine neprovjerene robe iz jugoistočnog Konga, čeka nova sezona u kojoj će se većina klubova osramotiti u Europi. Ostali će vrlo skromnim učinkom zamazati oči javnosti te nastaviti natjecanje u hrvatskom prvenstvu trudeći se da budu najmanje loši u zadanoj konkurenciji.

Opet će liga obilovati više grubim startovima na terenu i ružnim riječima izvan njega nego golovima i lijepim potezima te će se na kraju opet voditi bitke između uvijek istih strana i istih - ljudi tko je kome smjestio i tko je koga pokrao, samo kako bi sami sebe uvjerili da je netko drugi, bio to sudac, Štimac, Miše, Mamić, Jurčević ili pak Kerum i Bandić, kriv za njihov neuspjeh i lakše zaspali.