Sramota nogometaša Rijeke je za svaku osudu i treba se kazniti, a najbolja kazna je u svakom slučaju novčana. Nogometaše u Hrvatskoj najviše boli upravo kada ih se 'udari po džepu' i vrijeme je da klubovi to počnu primjenjivati češće jer izgovori na sve strane više nemaju smisla.

Slaven sjajan, Rijeka osramotila hrvatski nogomet

Navijači su napravili nerede i završili u zatvoru, to je njihova kazna. Ovisno o zakonima, svaki od onih koji čine incidente, a pritom su uhvaćeni, odgovarat će na adekvatan način, bilo izgonom iz zemlje na nekoliko godina, bilo novčano, bilo zatvorom, a nerijetko i klub plaća zbog ponašanja najekstremnijih fanova.

Zašto su konstantno izdvojeni nogometaši? Nagrade su ogromne kada osvajaju titule, ostvaruju pobjede ili sjajno igraju u kontinuitetu. Ako odigraju loše, ako gube, ako se ne trude, plaća će uredno stizati na račun, jedino bez čega ostaju je ta nagrada. Dakle, lošom igrom nogometaši ne gube ništa, dobrom dobivaju mnogo.

Igrači Differdangea su amateri, zarađuju kroz posao kojim se bave uz treniranje nogometa. Zaljubljeni su u svoj sport, igraju ga sa srcem i to im se isplatilo, nakon više od 30 godina stigli su do prve europske pobjede. I to protiv respektabilnog protivnika, kojeg su luksemburški mediji opisivali kao diva sposobnog svladati i moćni Real Madrid (davne 1984. godine).

Pripreme su tek završile, amateri nisu motiv. Sve to stoji, ali nogometaši Rijeke su profesionalci, njihov je posao igranje nogometa! Neka se zapitaju kako bi završio željezničar Piskor, koji im je zabio pogodak, da zabušava na poslu. Dobio bi otkaz ili bi ostao bez plaće.

Što da konobar odbije poslužiti nekog gosta jer mu je vruće, bole ga noge ili mu se gost ne sviđa? Završio bi jednako kao i željezničar - otkazom ili bez plaće. Nogometaši će svoje plaće uredno dobiti. Nejasno je što je točno potrebno da ih se adekvatno kazni jer jedino tada bi pronašli motiv, kad ga već nemaju iz respekta prema dresu u kojem igraju i klubu od kojeg (lagodno) žive.

Igrače se čuva kao pod staklenim zvonom

Nije to slučaj samo s Rijekom, dovoljno je prisjetiti se 2004. godine, odnosno njenog kraja i Dinamove borbe da ne ispadne u Ligu za ostanak. Na tablici je stanje bilo očajno, bili su osmi, igre su bile grozne, iz Europe ih je izbacio Heerenveen. Mamić je poludio i najavio kresanje plaća za 20 posto, ali i najavio da će sve to vratiti ako izbore Ligu za prvaka ili osvoje jedan trofej.

Photo Pixsell

Umjesto da bez pogovora igrači tako nešto prihvate i daju sve od sebe da klubu donesu veselje, tadašnji kapetan Niko Kranjčar odlučio je prigovoriti i nazvati to nepravednim. Izvori iz svlačionice su tada tvrdili da je u razgovoru sa izvršnim dopredsjednikom govorio isključivo za sebe i tako navukao gnjev suigrača za koje se nije zauzeo kao kapetan.

Naravno, navijači su poludjeli što su njihovi ljubimci imali obraza buniti se na odluku koju su morali predložiti sami, jer zapravo su time dali do znanja da ne vjeruju u svoje mogućnosti, odnosno ulazak u Ligu za prvaka ili osvajanje Kupa. Bila je to jedna sramotna epizoda jedne sramotne sezone u Dinamu, ali i dokaz jednog sramotnog mentaliteta u hrvatskom nogometu, koji se ne mijenja.

Pate navijači, pate treneri, pate uprave klubova, ali igrači dobivaju sve što žele, na zlatnom pladnju. Bilo da je riječ o Hajduku, Dinamu, Rijeci, Slaven Belupu… svim klubovima. Razlika je tek u visini plaća i tome jesu li redovite. Kazne ne postoje, a trebale bi, igrači Rijeke za onakvo sramoćenje hrvatskog nogometa zaslužuju ostati barem bez jedne mjesečne plaće, a ne da se cijeli gnjev Uprave svali na dijete kluba, Velimira Radmana, koji je 15 godina na Kantridi, voli klub više od mnogih koji su u njemu i protiv amatera se jedini iskazao kao profesionalac.