Kakav je jazz gitara instrument i kako zvuči? Što možete očekivati ako se upustite u glazbene vode i pokušate njima broditi na jednoj ovakvoj ljepotici? Kamo vas sve mogu nanijeti valovi nemirnog života osobe koja pokušava živjeti od svoje glazbe – na turneju s Joeom Zawinulom, možda? Je li tako nešto uopće moguće u Hrvatskoj te pod koju cijenu, saznali smo od mladog zagrebačkog gitarista, predavača na Rock akademiji, Pavlea Miljenovića.

Jazz krade srca

- Gitaru sam počeo svirati negdje u 6. razredu osnovne. To je dugo bilo neozbiljno i do kraja srednje škole svirao sam Hendrixa, pa čak i metal, a onda sam na faksu – studirao sam promet – počeo prvo blues nešto svirati, ali kad sam čuo jazz 'totalno sam odlepio'. Krenuo sam na privatne instrukcije, u Grožnjan kod Boška na seminare pa pokušao upisati akademiju u Grazu. Kad tamo nisam upao, otišao sam na akademiju u Klagenfurtu - Kartner Landes konservatorium – i upisao odjel jazza.

Tako je Pavle, koji je do akademije bio samouk što se tiče gitare (završio je osnovnu glazbenu školu za violinu), počeo stjecati sistematično znanje o njoj u ustanovi koja je pod svoj krov primila mnogo mladih iz Hrvatske - među njima i Damira Kedžu koji tamo studira pjevanje - u zemlji koja mnogo ulaže u obrazovanje glazbenika i kreiranje im prilika da naučeno demonstriraju. Pavle bi rado na postdiplomski u Amsterdam, Berlin ili Pariz, a kako u međuvremenu od nečega mora živjeti, počeo je predavati na Rock akademiji u Zagrebu. Ima osamnaest đaka najrazličitijih životnih dobi, ne voli da ga se zove profesorom, a muči ga što je teško dobiti poštenu gažu, a još teže nastupanjem zaraditi.

Što i kako u Hrvatskoj?

- Ako ostanem ovdje, mogu predavati, svirati gig tu i tamo kad mi uleti - jednom mjesečno za 200 kn - i to je to, nema neke perspektive. Premala je scena i premalo prostora, a puno dobrih muzičara, pogotovo gitarista, a još gitara sama po sebi nije nešto zastupljena u jazzu. Kontrabasist će uvijek imat' posla, taj će sigurno imat gigove dva puta tjedno ako je samo solidan. Gitarista ima puno, samo od ovih najboljih to su Charlie Jurković, Joe Pandur, Elvis Penava, a stalno se pojavljuju novi, mlađi, poput Luke Medića…

U studijske glazbenike teško se ugurati jer su to zatvoreni lobiji pa Pavle kaže da se jedino još možda može realizirati radeći glazbu za film. No, za komponiranje mu nedostaje samopouzdanja...

- Aranžiranje i kompozicija... To je svijet za sebe. Kako se ono kaže, kompozicija je usporena improvizacija, a improvizacija je ubrzana kompozicija. I je isto i nije - trebaš se bavit' s tim. Ja se sad tek bavim instrumentom i još uvijek imam osjećaj da sam na početku. Mislim da bar 15 godina treba da se u čovjeku to formira u nešto konkretno, a komponiranje... Potreba za time će doći sama od sebe. Nekome ranije, nekome kasnije, nekome nikad... Napisao sam par stvari i nije da sam nezadovoljan, ali ja se više bavim sviranjem sad. Doći će vrijeme kad ću se moći tome posvetiti kako spada.

Prvi uspjesi i oni najveći

Prve prilike za nastup Pavle je, poput mnogih svoji kolega (Janko Novoselić, Elvis Penava...), dobio od Boška Petrovića. Kasnije je svirao po svim zagrebačkim jazz klubovima, a kao svoj 'klimaks' navodi mini turneju s Joeom Zawinulom, velikim austrijskim klavijaturistom i skladateljem, koji je dva mjeseca nakon toga, nažalost, preminuo.

Zanimljivost broj jedan - Pavle na tim nastupima nije svirao gitaru, već je pjevao!

Kako svira pogledajte u priloženom videu: Pavle Miljenović predstavlja JAZZ GITARU.

Zanimljivost broj dva - Pavle nije član nijednog sastava!

- Ako sviram, sviram ono što volim i što želim i s ljudima za koje vidim da žele to svirati. Na žalost, te ljude još nisam našao, tj, našao sam, ali nisu odavde, a onda je teško imati s njima probe i gigove. Ja želim neki sastav s kojim ću moći raditi, imati probe, raditi aranžmane… Moraju imati sličan način razmišljanja kao i ja, a takve je ovdje teško naći.  Kod nas sve to ide obrnuto. Samo da se nekako kompromitiraš, moraš tamo s nekom kvazi pjevačicom, glumicom neke jazz projekte raditi...

Sve ovo tu je nekako tako ofrlje i površno, postoji taj tako senzacionalistički pristup kulturi koji je sam po sebi paradoksalan i uopće nema veze s mozgom. Ja ne želim biti dio toga niti se opterećujem s tim, nego samo da nađem neke ljude, da imam neki svoj kutak, neki svoj mikrokozmos da ja mogu radit' ono što želim i to je to.

Moj cilj je raditi autentičnu glazbu, autentični jazz. Dakle, jazz sam po sebi je otišao u '180' smjerova, a gubi se ona osnovna zamisao. Moraju biti ljudi koji žele raditi nešto autentično, autentični jazz, autentični bee-bop, a ne nešto što zvuči kao to, a to je nešto što kod nas ljudi olako shvaćaju.. Tako da, dok ne nađem neke ljude koji razmišljaju slično kao i ja… Do tada ću raditi na sebi!

Opomena za kraj

- Zašto je jedna 'Jazzarella' toliko posječena? Ako svi toliko vole jazz, zašto ne možeš dobiti gig za sto kuna? Ovo je država licemjera i snobova; to je čisto ta hrvatska publika... Kokanović organizira festival i ne možeš ući unutra koliko je ljudi, a u biti uopće nemaju pojma o svemu tome. I dobro, neka nemaju pojma, bitno da su otvoreni za to, ali onda dođu na jedan gig - nije da se ja sad tu stavljam u poziciju nekih svjetskih virtuoza koji dolaze na festival -  ali kada već ljudi dođu u te klubove, onda da barem slušaju. Koliko mi se puta već desilo da sviram i apsolutno nitko ne sluša. Jednostavno si sam i osjećaš se glup. Mislim, kakvog to ima smisla? Da ti ljudi dođu u kazalište, sigurno ne bi pričali tamo, a ista je stvar. Doslovno su mi znali urlati, dobacivati mi i gurati me dok sviram, prestrašno...

Zato prvo pogledajte video i ako ste ikada bili zločesti, nemojte više biti jer...

- Jazz je kao poezija - zaključuje mladi profesor.