
Webdiocesi.chiesacattolica.it, Wikipedia, Arhiv
Gotovo svi dnevni mediji u Italiji i mnogi inozemni, među kojima i hrvatski, prethodnih su dana objavili da je papa Benedikt XVI. prihvatio molbu tršćanskog biskupa mons. Eugenija Ravignanija da se beatifikacija don Francesca Giovannija Bonifacija održi u katedrali San Giusto u Trstu 4. listopada.
Papa Benedikt XVI. priznao je mučeništvo don Francesca Giovannija Bonifacija, rođenog 7. rujna 1912. godine u Piranu, svećenika tršćanske biskupije kojeg je OZN ubio 1946. godine u okolici Grožnjana (neki su mediji spomenuli Krasicu), a zatim je bačen u jamu. To je u susjednoj državi ponovno pokrenulo lavinu razgovora i pisanja o "mnogim zločinima" u fojbama, koje su nad Talijanima počinili partizani, a za koje po ustaljenoj tezi najviše okrivljuju Tita.
Tog se dana od političara prvi oglasio postfašistički gradonačelnik Rima, Gianni Alemanno, bivši ministar u prijašnjoj Berlusconijevoj vladi, istaknuvši kako je proglašenje jedne žrtve fojbi blaženom značajan i povijestan akt. Spomenuo je i tragediju u kojoj su Titove komunističke snage izvršile strašan pokolj nad Talijanima, Julijancima-Dalmatincima i Istranima.
Postfašisti i tzv. esuli likuju
Tako je beatifikacija don Bonifacija nanovo iskorištena u dnevnom politikanstvu, a samo koji mjesec prije o toe su govorili postfašist Roberto Menia i bivši senator Lucio Toth, predsjednik Nacionalnog saveza Julijske krajine i Dalmacije (Anvgd), te drugi. Sada se objavljuju povijesne krivotvorine, primjerice kako su don Bonifacija dvojica Titovih milicajaca bacila u jamu, što su iskoristile mnoge tiskovine, radijske i televizijske postaje, te portali koji objavljuju da je će to biti prvi čovjek bačen u jamu koji je proglašen blaženim.
![]() |
Mons. Eugenio Ravignani Photo Novinar, webdiocesi.chiesacattolica.it |
No, najprije pogledajmo što su o ubojstvu don Bonifacija objavili neki talijanski mediji. Portal Il Mascelliro.it prenio je opširan tekst iz "Avvenirre" od 5. kolovoza 2008. godine u kojem piše da je don Bonifacio služio kao svećenik u Piranu i Novigradu, a od 1939. godine u župi Krasica, te da mu je najteže bilo kad su "nakon 8. rujna 1943. na njegovu zemlju izvršene dvostruke presije: od strane Njemačke i Tita". On je radio dobro za svoje župljane, a i oni su ga voljeli i zato je smetao Titovoj miliciji. Kad se 11. rujna vraćao iz Grožnjana, piše Francersco Dal Mas u "Avvenire", neke narodne straže (jugoslavenska milicija) zaustavile su ga, odvele u središte šume i ubile. Truplo su bacili u jednu fojbu. Don Bonifacijev brat Giovanni sjeća se nekih detalja: "Jedan član Komunističke partije, prijatelj, rekao mu je da pobjegne jer je znao da je policija iz Buja krenula da ga uhiti".
Talijanski portal zenit.org objavio je mnoge detalje, kao i drugi mediji, ali svakako je zanimljiv podatak da je svećenikov brat koji je tražio njegovo truplo optuživan da govori neistinu, što je ostala nepoznanica sve dok poslije dugo vremena jedan kazališni redatelj nije došao u kontakt s jednom od narodnih straža koje su uhitile don Bonifacija. "Ta posljednja pripovijest jest da je svećenik strpan u automobil, pretučen, svučen, udaran kamenom u čelo i da su mu zadana dva uboda prije nego je bačen u fojbu. Otada njegovi ostaci nisu pronađeni".
Top secret: o imenima svjedoka ubojstva ni jedne riječi
S obzirom da je prijedlog beatifikacije još 1957. godine pokrenuo tršćanski biskup Antonio Santin, rođen u Rovinju, koji je imao dobrih i loših stavova glede crkvenih vjerodostojnika u Istri prije i za vrijeme Drugogog svjetskog rata, a kojemu je najveći minus u biografiji bio što ga je hvalio fašistički poglavar Mussolini s kojim je bio u službenoj pratnji kada je "duce" 1938. godine posjetio Trst, svakako je zanimljivo navesti izjavu koju je dao talijanskim novinarima svećenik Luigi Rocco, koji je te 1946. godine, kad je nestao don Bonifacije, otišao biskupu Santinu u Trst i obavijestio ga što se dogodilo.
Evo što je o svećenikovu ubojstvu u svom priopćenju od 3. srpnja ove godine objavio tršćanski biskup mons. Eugenio Ravignani, rođen u Puli. Napisao je da je svećenik ubijen 11. rujna 1946. godine navečer u 34. godini života i kako se godinama nije ništa znalo, sve dok neka svjedočanstva nisu potvrdila i osvijetlila što se zbilo te noći. U svim svjedočanstvima navedeno je da su ga tukli i bacili u jamu, piše biskup, dok su se neka odnosila na kamenovanje, ozljeđivanje nožem i strijeljanje. Zatim je opisao kako je skončan svećenikov život u fojbi, kao što je pisao "Avvenire" i još neki mediji.
O imenima svjedoka koji su progovorili poslije četrdeset, pedeset ili šezdeset godina nigdje ni slova - čini se da su to "top secret" podaci i to baca svojevrsnu sumnju kada se govori i piše o žrtvama fojbi. A to je upravo najvažnije i zato daje bezbroj drugih mogućih elemenata koje koriste talijanski mediji u spominjanju Istre i Hrvatske, jer se ubojstvo navodno dogodilo u Krasici u blizini Buja, a tek usput i Sloveniji, jer je grad rođenja don Bonifacija u toj republici, a sve to prenose mnogi inozemni mediji.
Komunisti ubili 120 talijanskih svećenika
Najdalje su otišli desničarski mediji, poput portala ragionpolitica.it, koji "pumpaju" javnost izjavama da su partizani komunisti ubili 120 talijanskih svećenika, među kojima kao Titovu žrtvu navode don Francesca Bonifacija. Portal, iz pera Vincenza Merla 11. srpnja 2006. godine, objavljuje da je don Bonifacio u svojem zapisu 1946. godine napisao: "Kako prolaze dani? Između razočaranja i straha".
![]() |
Međutim, "Avvenire" je još 7. veljače 2006. godine objavio da je don Luigi Rocco, kojega je te 1946. u Grožnjanu posjetio don Bonifacio, izjavio da je svećenik bačen u jamu Martinezi u Grožnjanu, a to je objavilo više tiskovina i portala. I na internetskom blogu Papa Ratzinger prenijeti su članci iz više listova i agencija u kojima se spominje fojba Martinezi kod Buja.
Mogli bismo na pretek nabrajati medije i autore koji se naprosto natječu u objavljivanju laži, krivotvorina i optužbi koji najmanje služe crkvi.
Da je tomu tako potvtrđuju i brojni dokazi. Prije svega, fojbu Martinezi i žrtve u svojim knjigama i publikacijama o fojbama ne spominju mnogi historičari i publicisti u Italiji, pa čak ni jedan od najvećih krivotvoritelja povijesnih događaja u Istri Luigi Papo, ratni zapovjednik Fašističkog garnizona u istarskom gradiću Motovunu. O pogibiji don Bonifacija u knjizi "Albo d'oro" (Trieste 1995.), koju je potpisao Luigi Papo de Montona, napisao je da su ga Titovi partizani uhitili i sutradan 11. rujna 1946. godine strijeljali.
Poznati istarski svećenik mons. Božo Milanović, autor mnogih knjiga o istarskoj povijesti u kojima je pisao i o počinjenim zločinima nad svećenicima, u knjizi "Istra u dvadesetom stoljeću" (Pazin 1996.), pišući o radu "Zbora svećenika sv. Pavla za Istru", 1946. godine. objavio je da je raspravljeno "o potajno nestalom talijanskom župniku Bonifaciju na Bujštini (...)" dok Ivan Grah, župnik u istarskim mjestima Šišanu i Ližnjanu, u knjizi «Istarska crkva u ratnom vrihoru" (1943.-1945.), koja je izdana u Pazinu 1992., i u kojoj je opisao zločine nad istarskim svećenicima, nigdje ne spominje don Bonifacija.
Međutim, u feljtonu ''Istarski svećenici - ratne i poratne žrtve'' koji je objavio u mjesečniku "Ladonja" u broju od kolovoza 2005. godine, o Francescu Bonifaciju (Piran 1912.-?, 9.1946.) napisao je: "(...) Od 1939. do mučeničke smrti vodio je župu Krasica na Bujštini. Nakon svršetka rata, jugokomunističke vlasti nisu ga podnosile jer je previše ometao njihov ideološki rad. Dana 10. rujna 1946. procurla je vijest da su doznaši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koje narodna straža mora "likvidirati". Don Bonifacio bio je prvi na popisu, ali je odlučio nastaviti obavljatii svoje svećeničke dužnosti u župi. Već sutradan, 11. rujna, dočekali su ga pred večer kad se pješke vraćao kući iz Grožnjana narodni stražari i, nakon žučljiva razgovora, na silu su ga odveli u nepoznato. Otada mu se zameo svaki trag te se nikad nije saznalo mjesto njegova skončanja (...)".
![]() |
spominje književnik, publicist i novinar Giacomo Scotti, jedan od najboljih poznavatelja
te tematike u Hrvatskoj i Italiji. O ubojstvu, odnosno o tomu da su partizani ubili i bacili u jamu don Bonifacija, pitali smo u Savezu antifašističkih boraca Istarske županije u Puli.
- Čim se počelo pisati o tomu da će se beatifikacija don Bonifacija održati u Trstu, kao i o ubojstvu, ustvrdili smo da na popisu žrtava fojbi nema tog svećenika. Nama su iz Saveza antifašističkih boraca Bujštine javili da je svećenik Bonifacije nestao u rujnu 1946. godine, a o ubojstvu i bacanju u jamu nema nikakvih spoznaja, pa su time i počinitelji nepoznati – izjavio je za Javno.com Tomo Ravnić, predsjednik SAB-a Istarske županije, istaknuvši da se nepotrebno baca ljaga na antifašističke borce.
Nakon svega, postavlja se pitanje zašto Vatikan šuti o lažima talijanskih medija i političara da su Titovi partizani 1946. godine bacili u jamu don Francesca Bonifacija? Isto tako, postavlja se pitanje zašto je nadbiskup Angelo Amato, šef Kongregacije za kauze svetih, prihvatio prijedlog beatifikacije u kojoj se navodi da je svećenik Bonifacio bačen u fojbu, kad to nikad nije utvrđeno.
Htjela bih kao student čuti mišljenja ostalih čitatelja koji su dosad samnom komentiral članke.
Mislim da sam postavila dosta interesantnih pitanja. Željela bi da mi netko odgovori...
Oholo je odgovarao Stepinac Sudu, "odgovaram samo Bogu!". A zna se kako je dobro organiziran Vatikan, za "zemaljska" pitanja kao Stato Citta Vaticana, a za "nebeska" je nedotakljiva "Sveta Stolica"!
Justina, ne zamarajte se pitanjem sta radi Veleposlanstvo! Nece im se zamjeriti. Pa hrvatsko katolicanstvo je obrana protiv "najomrazenijih sizmatika", pravoslavaca na Balkanu, kao sto sotoniziranje islama sluzi Vatikanu u sirenju katolicizma!
Zrtve fojbi su istina. Ali bile su to vise, mislim, trazverzalne osvete. Uz to "upiranje prstom" na drugoga!
Imao sam prilike osobno cuti neke od posljednjih Titovih boraca i sa talijanske strane i hrvatske (Maras. Gardini, Kapuralin...) Nazalost preminuli pred nekoliko godina. "Mi nismo smjeli ni jabuku ukrasti sa grane koja nam je udarala o glavu, jer smo trebali pridobiti postovanje seljaka!"
Pisat cu Cernigoj ako moze da se javi.
p.s. matrix nisi mi odgovorio na pitanje na članku mesić-bušić, možeš i na privat
Kad bi mi nešto bilo interesantno to je da ljudi često unaprijed stvore tezu koju žele braniti, pa onda nalaze činjenice u prilog toj tezi - tako nešto se teško može nazvati znanošču.
Dakako da bi volio čuti istinu o svakom od ubojstava u tom ratu i nakon njega.......upravo nabacivanje raznim brojkama služi propagatorima teza o opravdanosti genocida ako je iz osvete zbog prijašnjeg genocida.
ispravite me ako griješim, no postojala je i određena komisija koja je istraživala te zločine, pa je ukinuta od strane sabora?
Tko zna tko je sve svoje prste umiješao...
Justina, 46 iz povjesti znamo da su ovim prostorima harale UDB-e,OZNA,Britanska,Francuska i Talijanska obavještajne službe itd itd. Dakle u tom rašamonu poslje drugog svjetskog rata često su stradali i neki koji nisu imali veze s nićim. Pripisivati tu smrt nekome, bilo bi potuni promašaj.
Tko nam ne jamći da ga nije netko ubio iz čiste koristi ili ljubomore. Porače je jedan od najtežih perioda svake države, vlast ne funkcionira ili funkcionira vrlo loše. Sjetimo se Hrvatske 95 godine.Za beatifikaciju me nije briga jer je to interna stvar crkve koja se često puta zlorabi u političke svrhe spram onih koji ne dijele mišljenje konklave. Dakle Bonafacije je po nekim indicijama kolateraln žrtva.
Nemam ništa protiv don Bonifacija i njegove obitelji, ali bojim se da su u Italiji iskoristili "gužvu" i podmetnuli Vatikanu koji bi se morao ipak boriti za istinu.
Raspravljamo o ubojstvu i bacanju u jamu don Bonifacija u Istri 1946. godine. Nešto se čudno događa u 2008. godini, tj. ovoga kolovoza. Zar je moguće da nijedan list u Hrvatskoj nije prenio članak koji je objavio portal javno.com? Zar nisu mogli istražiti temeu kao i javno.com? Možda je još prerano nekoga okriviti, ali eto razgovaramo. Što vi o tome mislite? Interesiralo bi me mišljenje gospode Šestića, Vita777 i Salse koji su pisali komentare o drugim temama gdje sam i ja pisala, ali i drugi čitatelji. Možda su trojica na godišnjem odmoru jer se neko vrijeme ne javljaju svojim upisima.
Postfašisti i tzv. esuli likuju. Koriste se fojbama kao bi oblatili današnje Hrvate a pomažu im oni isti komunisti koji sada žive u Istri i kojima sve Hrvatsko smeta.
To bi Ti, Rimski Istrijane mogao znati zar ne ? I što prtljaš Stepinca, njega koji je za razliku od mnogih sa oltara '43 prozvao sve one koji su okrvavili ruke na nedužnima i izrijekom kazao da su ljudi i rasa dar Božji gdje su sve žrtve nevinih grijeh '' struktura''.
Rimski Istrijane – grijeh je lagati pa makar to bilo u interesu svog naroda.
Stoga je smiješno da Poturice izbacuju neargumentirano baratajući poluistinama nekakve "njihove" činjenice.
"glup je onaj narod kojemu se povjest ponavlja" a ti moj sedmiću zaista spadaš u tu kategoriju ma koliko god se trudio rigidno braniti svoje stavove.
Uvijek je vama Stepinac bio trn u oku naročito onima koji su se spustili sa gudura i skidajući kokarde postali jedini isčitatelji povijesti Hrvata.
http://www.ihjj.hr/o-hr-Istarski-razvod.htm
Prepustimo to struci koja će dokazati, nadam se da kvaziintelektualci do tada neće konstuirati neku novu povjest stariju od istine.
1) O Stepincu, predlozio bih Vam procitati "L' Arcivescovo del genocidio" od Marca Aurelia Revelia, Edizioni Kaos, (o knjizi naseg istocnog susjeda ZNA SE KOGA, necu ni da spominjem, jer SE ZNA...).
O Vatikanu i hrvatskoj katolickoj crkvi citajte "Ratlines- put pacova, iliti miseva" od Aarona .... i jos jednog autora, mozete potraziti preko Interneta njihova imena). Koliko mi je poznato knjiga je prevedena na talijanski i druge jezike.
2) Koliko sam ignorantan u vezi (svezi, glede...?) beatificiranja! Ja mislio da je beatificiranje posljedica nekog stvarno cistog vjernika koji se usput, pojavio u snu iliti u javi, nekom "grjesniku" i nakon toga je taj ozdravio. Ili onih koji cine "mirakule". A da se ne zaboravi sto je sve cinio Saul prije nego je "pao s konja" i postao Sveti Pavao!
Vjera je Sesticu, u sebi, a ne na nekim gorama ili trgovima!
3) U tome imas donekle pravo; Mnogi koji su pohadjali Skolu u Kumrovcu bili su komunjare "kambija bandiera" a i neki "ucitelji". Bili su oni samo clanovi SKJ! Medju njima i nekadasnja u ono vrijeme, veoma postovana od nas studenata, Savka Dabcevic Kucar.
A ja nisam bio u Savezu ali sam uzivao sve blagodati Socijalizma! "...ali sada bih i ja "priljepio petokraku na celo"! Rijeci jedne moje drage znanice.
Ajd' da si mi zdravo! (pozdrav s kojom se pozdravlja i Gospa
Zanimljive su i vaše replike, mislim na čitatelje. Postalo je vruće.
Nisam kod kuće, ne mogu citirati ORIGINALNI STEPINĆEV GOVOR 1943 godine sa propovjedaonice zagrebačke katedrale. Izvorni govor, ne komentari. Izašao je u knjizi '' Poznati Govori …'' i treba pročitati što je rekao on osobno a ne što mu se ponavljano pridodaje.
Znamo za izreku laž ponovljena 10 puta postaje istina…
Justina, ja ne ratujem. Prestao sam dokazivati neke stvari borbom već argumentima. O Istri sam sa interesom čitao i to je to. Bonifacije je žrtva jednog režima, totalitarnog i to u poračju te ako je zbog svoje vjere i uvjerenja ubijen bez obzira na nacionalnu pripadnost zaslužuju spomen.
Meni je jedino žao da oni isti koji su ga onda ubili sada sa Talijanskim pasošima plaču o njemu.
Grandissimo. Kako vas nimalo nije stid. Imao je pravo matrixdc.
A što ih je malo pobio komunistički režim SFRJ diljem Lijepe Naše? Obrati se bre dete svakom našem bivšem oficiru JNA – a njih je podosta u Puli ( znam i one koji su iz Splita selili za Pulu u mnooogo lepše okružje) kako su se ubijali kritičari tog režima, može ti i smantrix pomoći on je bio u Kumrovaćkoj školi dete oficira JNA doseljenog u Pulu a i deda mu je bio čedo dok je to bilo ok .
Priča o istini. Ma možete se propeti na zadnje noge ali istina izlazi vani. Čekaj kad starčad posenili i kad poćne govoriti slavne im uspomene nemoj da i tebe bude sram.....
Vi ste, Marine Šestiću, pokazali tko ste i što zastupate. Vas ne interesira istina, jer sgte opterećeni poviješću i događajima. U mojoj obitelji ima komunista, antikomunista, liberala, ideesovaca... i oni koji ljube Boga!
Tko ste vi? Pokazali ste svoje udbaške ili neke druge policijske manire kad ste Istrijanu napisali (30.08.) Rimski Istrijane... Pogledali ste u šifru Istrijan i našli da je napisao Rim,Italy... a meni ste, također, pogledali i našlist ste Pula, Hrvatska... I onda ste započeli svoj govor mržnje na ekavici (srpski) i spomenuli oficire u Puli... SRAMITE SE, ŠESTIĆU!
Hoćete li moj broj osobne iskaznice, pasoša (putovnice), broj cipela? Sramite se, Šestiću!
Nisam opterečen nemoči u današnjici, voajer sam i gledam klaunove kako mi objašnjavaju da bi se morao sramiti jer ne govorim gluposti o kojima oni nemaju ni znanja ni saznanja a ni iskustva da govore. Ništa mi od vas ne trebam, hvala. Što vas bre dira ekavica pa ja to o onima koji se doseliše u Polu...
I nastavite ljubiti Boga ( a vjere bez ljubavi je fanatizam)
Ne padam na bilo čije provokacije i ne želim se ponavljati. Slažem se s Justinom da treba polemizirati o tematskom članku ili člancima a ne pisati radi pisanja i provociranja.
Dunkve, piše Hrvatska jer sam od Trsta do Kotora. Jel’ vam to smeta? Inače sam bio po kontinentima i tako kao nostalgičar čitao napisano iz domovine. I tako u međuvremenu se malo i uključio….
Tema je ubijeni svećenik. Sada vama smeta kako je ubijen, da li je bačen u fojbu ili nije ili je skončao po duhu svetom. Najvažniji je upitnik stavljen olovkom a to što ga nema to nije bitno.
Vama istomišljenicima ( ja sam jedini ovdje koji ne puše u vaš rog) očito smeta što ja ''rvat'' pretpostavljam blaženstvo talijanskog popa nad velikom komunizmom koji je očito vaše familije iz raznih pripizdina doveo u gradove. Pitajte Smantanoga…
Sveti Duje, Todor, Vlaho, sve su to uvezeni a opet naši zaštitnici. I vidite meni kao vjerniku smeta što je komentar ( kao kod onih kojim je nacionalni svetac viši od Boga kao kod '' nacionalnih crkava'' ) kod vas deklariranih katolika manja žrtva kod Talijana popa nego od komunizma koji ga je ubio a zbog primisli da to izaziva ugrozu crvene Istre koja je ''vaša''.
A sami se ne bojite iridente koja dijeli pasoše ( pasoše a ne putovnice) i kupuje zemlje koje bezosjećajno prodajete – na općinskom nivou.
I zato sam vam poslao Istarski razvod, mogao sam vam spomenuti i sabor 25 IX 1861 u Poreću , Biskupa Juraja Dobrilu i Mirkovića te Hrvatski preporod u Istri ali to bi bilo previše za ovo..
Vama je komunizam iznad Istre a o Hrvatskoj da ne govorimo, jeftinim štosovima želite iridentu kompenzirati sa komunizmom a ona je ( iridenta) sveprisutna i zadnji teški neprijatelj Hrvatske. I zato sam ti Istrajane napisao da ne treba lažima se braniti.
Tri lipe stvari života su biti zdrav, mlad i lud…. Poslin, ista kombinacija je otežavajuća okolnost.
Šestić oli Sestic, meni bi stili držati predavanje o Istarskom saboru u Poreču, biskupu Dobrili, Mirkoviću (mislili ste o Mati Baloti)... Kako to da niste spomenuli odvjednika avvocata i narodnjaka Cukona koji je napisao tekst za istarsku humu Krasna zemljo... Šestiću oli Sesticu, to je rođak moje bake!
Dvjema riječima iz naslova (ne računam na "i") dodajem:lažac. Znate li zač? Rekli ste mi zbogom, a ja vama addio. Što ste se išli opet javljati? I vi to mene možete pitati, ali ne želim vam ostati dužna i dozvoliti da p..... po meni i onima koji razmišljaju zdravim mozgom. Nemojte mi se više obraćati ni bez imena!
Kako ne kužite da je vjerojatno ta ista iredenta (nije iridenta kako ste vi napisali, a možda je tiskarska pogreška ili vi tako govorite u vašem kraju?!) u dogovoru sa biskupima - don Bonifacija proglasila blaženim. U Italiji se naveliko piše o prvom svećeniku koji je bačen u istarsku fojbu na području Hrvatske koji će postati blaženi.
Tu bu još bilo svega, a s Istrijanima se nije dobro "igrati" (anti)fašizma, zbog toga što imaju gorka iskustva. Iako ima onih koji su možda u svemu pomogli da se don Bonifacio proglasi blaženim.
Ovo ovdje je grupa crvenih Kmera, koji su se doselila u Istru i svojataju je a prava Istra je na crvenici u unutrašnjosti gdje se još uvijek žgobaju za preživjeti i kojima iz centara nameću puno toga.
Meni smeta što su crveni krenuli klinom izbijati klin, ne samo da je pogrešno već i štetno, daje iredenti krila ( mi kažemo iridenta, u pravu ste).
Ne moramo se slagati, ok, ali ovog Bonifacija nema, ubijen je. I što sada davati autonomašima i talijanašima još materijala kako smo neobjektivni. A i crkva nam nije nacionalna pa se prema žrtvama treba ponašati sa pijetetom. I ne vjerujem da Crkva u Hrvata igra takovu igru, to je nepoznavanje crkve, a najviše me boli kada komunjare izvlače Stepinca za negativni primjer.
Ako niste vjernik ok ali treba biti patriot a neš' ti patriotizma autonomaškog sa ''istarskom himnom'' i to od onih koji su se doselili na tuđe. Veća polovica je sa talijanskim pasošima koji su dijeljeni kapom i šakom do 5 km od mora. I moji su bili Triještini pa sam Hrvat….
(PS : Što treba argumentirati?)
Istrijan- drago mi je razgovarati s vrsnim intelektualcem koji razlućuje propagandu od zbilje. Samo naprijed prijatelju, ne slažemo se baš potpuno ali u biti je to ono pravo. Nemoj se zamarati s trivijalnim osobama, imamo mi pametnijeg posla.
justina- provokatora fašističke Hrvatske uvijek ima, stoga lamentaciju s ljudima ispod civilizacijskog nivoa nemoj sebi dopuštati.
Pratim vas s guštom, Istrijan javljaj se češće, vidim imaš puno toga za reć.
Bido jedna, bidasta, moji su stotinama lita u Istri i kaže da smo došli na tuđe.
Ali kako vidim, vi nemate pojma ni o osnovnoj geografiji (pardon, zemljopisu) Istre! Pa koliko je to "prava Istra na crvenici, u unutrasnjosti"?!
A koliko je "prava" da parafraziram vaš pojam, ona "siva" i "bijela"?
? ? ? i još sličnih pitanja,prepustio bi ih drugima.
I to su svi moji neargumentirani postavi uključujući crvenicu. Slika je eto crno- bijela bez nijansi sivila. Hvala što drugima prepuštaš pitanja ali tema se izvitoperila i nema se što više reći.
Svoju inteligenciju koju ima potrošio je na lukavstva svakojake vrste, a za lukavstvo se i kaže da je inteligencija ograničenih, bešćutnih, jednodimenzionalnih ljudi, dakle, glupih, bez emocionalne i socijalne, a kamoli duhovne inteligencije.
Ima, ima, itekako, jos mnogo toga!
A ja zaboravih odgovoriti;
Mogu si misliti što je mogao reći Stepinac 1943.! Sve u ime Boga, naravno i duhu "pružite i drugi obraz" - Srbi. Inače dali znate da je (su) dvojac Stepinac - Pavelic radili uveliko na osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve? Neku unijatsku valjda?
Neke su i "pripitomili", a većina... zna se!
Kad nadjete vremena, "sidjite malo na zemlju". Pročitajte si sudjenje "zemaljske" vlasti arogantnom Stepincu!
Za hrvatsku pravoslavnu crkvu Pavelić da ali Stepinac ne – pa kako vam se da to servirat ovdje ??? Više vas muči crkva nego istina, što je tome razlog? Korijeni?
O pripitomljavanu ima više tih rana u ratu, a poslije rata ideoloških više nego religijskih… ja u svakom slučaju ne pokušavam se boriti sa iredentom time da lažem a niti mi je svaka druga riječ talijanska.
A potvrdu mojim riječima imate na zadnjem topicu o ''gradonačelniku pule'' – sadašnja lokalna vlast je po njihovu priznanju činila usluge Talijanima (iredenti) za prodaju zemljišta. I u Splitu kupuju sve po Dioklecijanovoj palači sa državnim kreditima…
Usput budi rećeno (i to ću vam navesti točno) imam i govor odvjetnika Stepinca i Blaževićev i presudu... sve sa datumima kako bi mogli sami pogledati.
Ne mogu od vas očekivati "između redaka" kad ne svhaćate ni ono što sam napisao, ali ne samo na ovom postu. Vi ne želite znati što je sve rađeno u vrijeme NDH-a jer vidite samo zločine koje su počinili partizani koje preuveličavate i do "izbacujete" takve brojke da čovjeku stane pamet. "Vi jeste ili glumite...", kako veli narod.
Mislim da sam u vezite teme s vama okončao dopisivanje, jer se vama zapravo ništa ne može dokazati! Osim toga, vrijeme je dragocjeno i bolje je da ga iskoristim u neke druge svrhe ili s nekim čitateljem koji može prihvatiti kritiku ili ako zatreba argumentirano kritizirati.
Pavelić je kopirao one koji su se rodili puno prije njega i Stepinca – a sam nije bio dovoljno pametan izmisliti tako nešto. Eugen Kvaternik 3 prosinca 1861 godine piše banu Šokćeviću '' potrebu patrijarhata hrvatske pravoslavne crkve''.
18 rujna '38 Solunaš Stepinac, tada nadbiskup, pri posvećenju u Biskupiji Zvonimirove spomen crkve Naše Gospe napada fašističku ideologiju i uopće rasizam moleći Buga da oslobodi Hrvate od takove '' kulture'' ( Mužić, razmatranja o povijesti Hrvata , Split 1967). Da je Stepinac prihvatio Titovo traženje za osnivanjem nacionalne crkve bio bi heroj a ovako je i on i crkva gažena a svećenstvo ubijano.
Citiram D. Klen, Neki dokumenti o svećenstvu u istri, JAZU, Zgb, 1955 : ''Istra se zbog divlje talijanizirala bez obzira na otpor naroda podstrekivanog od domaćeg svećenstva''.
Dakle – ja nikakve brojke nisam izbacio, 100 miliona je jedina cifra i to je od EU-a a ne moja. Što je rađeno za vrijeme NDH-a znam dobro jer su moji bili u ustaškom logoru u Zagrebu, te u Talijanskim logorima/zatvoru na Molnatu , i u Milanu. 4 se nije vratilo. Antifašista. Ali razlikujem komuniste od antifašista jako dobro. Ovo nije toliko bitno, bitno je da povijest otpora naroda Istre nije započela sa komunistima 45 jer to je vjetar u leđa iredenti koja to zahvaljujući vašem pisanju uporno želi dokazati da su se po protjerivanju Talijana tek tada naselili Hrvati. Zbog toga spominjem Istarski razvod ( kroz slavenske elemente u ugovoru ) i kontinuitet djelovanja svećenstva u narodu.
I tu je naš nesporazum, ja nisam čiribirac koji po potrebi ili da opravdam postupke nekih želi podesiti povijest prema potrebi. Trebamo se svi suočiti sa činjenicama i zajedno krenuti naprijed.
Potrebna nam je istina da im možemo u brk reći što mislimo, ali i ovima u Hrvatskoj...
LA NUOVA ALABARDA (Trieste)
http://www.nuovaalabarda.org
IN ODIUM FIDEI:
LA BEATIFICAZIONE DI DON BONIFACIO.
Il prossimo 4 ottobre 2008 si svolgerà a Trieste la beatificazione di don Francesco Bonifacio, sacerdote istriano scomparso in circostanze misteriose nel 1946. Diciamo “scomparso” e non “morto”, perché dato che il suo corpo non è mai stato trovato non è a tutt’oggi possibile determinare la data della morte.
Ma perché è stata decisa la beatificazione di don Bonifacio? Le fonti “ufficiali” (nella fattispecie una nota Ansa del 4/8/08, che si basa, supponiamo, su comunicazioni degli organi ecclesiastici) affermano che don Bonifacio, fu ucciso “in odio alla fede”, che fu “catturato dai titini a Villa Gardossi” e “finì in una delle cavità del Carso”; che “secondo tardive testimonianze” prima di essere ucciso “sarebbe stato spogliato, deriso, lapidato e forse anche accoltellato e fucilato”.
Riprendiamo ora un articolo di Sergio Paroni dal “Piccolo” del 12/9/96. Il giornalista spiega che la causa di beatificazione di don Bonifacio fu avviata dal vescovo Antonio Santin nel 1957 presso la curia triestina. Santin considerava don Bonifacio “l’onore del nostro clero”. Ma, scrive Paroni, il procedimento si arenò “per la diffusa omertà di coloro che avrebbero potuto testimoniare”. Venne ripreso nel 1971 “grazie all’impulso dato da don Eugenio Ravignani, istriano come don Bonifacio” (Ravignani è l’attuale vescovo di Trieste).
Il vescovo monsignor Bellomi avrebbe deciso di riprendere in mano la causa e raccomandò, prima di morire (Bellomi è deceduto nel 1996) a monsignor Giuseppe Rocco di portare a termine l’istruttoria. Rocco è (o almeno lo era quando Paroni scrisse l’articolo) vicepresidente del tribunale diocesano competente per le cause di beatificazione, di cui il presidente è don Ettore Malnati (già segretario particolare di Santin e suo biografo), e del quale fanno parte due “notai”: un diacono ed una laica.
Il compito di questo tribunale è di valutare le testimonianze, che devono essere: “attendibili ed autorevoli per essere efficacemente accolte”. Alla fine dell’istruttoria il tribunale diocesano deve inviare il materiale raccolto alla Congregazione vaticana per la causa dei santi, “cui spetta l’esame finale”. Paroni aggiunge che dal materiale fino allora raccolto emerge che “don Bonifacio fu eliminato in odio alla fede, ovvero che è un martire, che quasi certamente venne infoibato poiché non se n’è più rinvenuta traccia” (conclusione quanto meno opinabile, come se tutti coloro che scompaiono senza lasciare traccia finissero in una foiba). E conclude osservando che la causa di beatificazione di don Bonifacio poteva avere da quel momento probabilità di giungere a buon fine, dato che pochi giorni prima papa Giovanni Paolo II aveva definito “martiri del nostro secolo” i cristiani “vittime dei regimi comunisti”: questo perché “per i martiri non c’è nemmeno l’onere di reperire la prova di un miracolo per la loro elevazione agli altari”.
Alcuni anni or sono il giornalista triestino Ranieri Ponis ha redatto uno studio dal titolo “In odium fidei” (ed. Zenit Trieste 1999), nel quale tratta dei sacerdoti uccisi dai “comunisti slavi”. Ecco cosa scrive in merito alla vicenda di don Bonifacio.
“Sono le 16 dell’11 settembre 1946 quando don Francesco Bonifacio lascia Villa Gardossi ed a piedi si avvia verso Peroi (…) prosegue per Grisignana (…) deve incontrarsi con il parroco Giuseppe Rocco (che era anche il suo confessore: è forse lo stesso “monsignor Giuseppe Rocco” del tribunale diocesano? n.d.r.) (…) don Rocco lo accompagna fino al cimitero (…) In lontananza si notano due guardie popolari (…). Don Francesco arriva sulla strada di Radani, qui è ferma un’automobile, nascosta dietro un cespuglio (…) vi sono testimoni oculari. Che vedono due avvicinarsi a don Bonifacio e costringerlo a salire sull’automobile: viene fatto sedere vicino all’autista. Questi indossa un paio di calzoni della divisa, ed è il komandir (…) si chiama Rak, è di origine dalmata (…) e abita a quel tempo a Umago (…) dietro siede Pietro A., tuttora vivente e abitante nel Pordenonese. Percorrono qualche chilometro, poi prendono a bordo altri due: Giordano N. e Antonio G.. A questo punto le ipotesi sono tante, le convinzioni forse nessuna”.
Frase interessante, questa: le ipotesi sono tante, le convinzioni forse nessuna. Eppure è proprio su queste tante ipotesi e forse nessuna convinzione che don Bonifacio verrà beatificato tra poche settimane.
È anche degno di nota che Ponis indica solo il nome e l’iniziale del cognome di due degli “ipotetici” rapitori. Perché? Proseguiamo con la lettura: Ponis racconta varie “ipotesi”, tra le quali la descrizione dello sgozzamento di don Bonifacio che sarebbe stato ucciso perché si era messo a pregare. Ma sono solo “ipotesi”, appunto.
Anche relativamente alla sepoltura vi sono varie “ipotesi”: alcune indicano don Bonifacio sepolto presso Montona, altre nella Valle del Quieto, oppure in zona Peroi (vi consigliamo di procurarvi una cartina della zona per valutare le distanze).
Ponis aggiunge che il fratello del sacerdote, Giovanni Bonifacio, avrebbe fatto confessare a Giordano N. i fatti, ma che questo non voleva parlare per paura.
Poi riferisce l’ipotesi che un “processo farsa” si sarebbe svolto nella casa della famiglia Muscovich a Bollara (tra Castagna e Grisignana) e che alla fine, come racconterebbe una signora (che all’epoca era bambina e della quale Ponis non fa il nome), don Bonifacio sarebbe stato costretto a camminare scalzo fino alla foiba di Martines nel villaggio di Dubzi.
Altra “ipotesi”: dopo il “processo farsa” don Bonifacio sarebbe stato colpito al punto da perdere i sensi, caricato su un carretto e poi portato alla foiba di Martines, dove Ponis dice di essersi recato. Lì una donna di nome Veneranda, che nel 1946 avrebbe avuto vent’anni, avrebbe trovato il fazzoletto di lino con le iniziali di don Bonifacio sull’erba, una mattina dopo avere sentito delle urla durante la notte.
Interessante però che il testo di Ponis non tenga conto delle testimonianze citate nel volumetto di Sergio Galimberti, pubblicato l’anno prima, nel 1998, in occasione della “solenne sessione conclusiva del processo diocesano per la canonizzazione di don Bonifacio”.
In esso sono riportati i nomi di sette testimoni, che hanno tutti più o meno dichiarato la stessa cosa, e cioè che l’11 settembre 1946, mentre usciva dal cimitero di Grisignana, don Bonifacio fu “avvicinato” da alcune “guardie popolari”, o “soldati della polizia jugoslava”, con i quali si sarebbe allontanato. È il fratello, Giovanni a dire che “poco dopo l’arresto” (ma anche l’arresto è una “ipotesi”, dato che le testimonianze non accennano ad atti di coercizione nei confronti del sacerdote: “due soldati precedono don Francesco che li segue libero”, ha dichiarato un teste) il gruppetto e il prete “spariscono nel bosco”. E teniamo presente che Giovanni Bonifacio non era presente ai fatti, si trovava in casa ad attendere il ritorno del fratello.
Vi è dunque una versione che vuole don Bonifacio avvicinato da non meglio identificati “titini” e condotto via a piedi; un’altra che parla di un sequestro in piena regola, per il quale sarebbe stata usata un’automobile. Quale è quella accolta dalla Congregazione vaticana?
Nei giorni successivi alla scomparsa del prete i suoi familiari chiedono notizie al comando di polizia di Grisignana, alla Difesa popolare di Buie, al comando dell’OZNA ma tutte le autorità interpellate risposero che non vi era alcun ordine di arresto per don Bonifacio e che egli non si trovava incarcerato. Queste risposte, del tutto logiche se don Bonifacio non era stato arrestato dalle autorità, vengono definite nel testo: “vaghe, reticenti, contraddittorie” ed anche “evasive”.
Poi sono elencate le “alternative prospettate sulle modalità dell’uccisione”: “eliminazione generica (sic), torture, impiccagione, strangolamento, percosse, lapidazione, decapitazione, omicidio con arma bianca o da fuoco”. Mancano solo la sedia elettrica e l’iniezione letale, viene da osservare. Il luogo è “incerto”, scrive il testo: “tra Grisignana e Villa Gardossi, Radani, San Vito, bosco di Levade, Gradina di Portole, Carso di Piemonte” (e qui vi rinviamo nuovamente alla cartina); per quanto concerne i “mandanti” si è ancora più vaghi: “Autorità jugoslava di Fiume, Abbazia, Buie; Comitato popolare di Villa Gardossi, Comitato popolare distrettuale di Buie, comunisti italiani di Buie, attivisti e militanti slavo-comunisti, ecc.”. I “presunti esecutori” sarebbero “tre, quattro o forse più”; il “destino del cadavere”, infine, sarebbe “incerto: cremazione (cimitero di San Vito), infoibamento (qualche voragine della zona, foiba di Martines a Grisignana, foiba di Pisino), sepoltura (Santo Stefano, bosco di Levade, San Bortolo di Montona, San Pancrazio di Montona, San Vito di Grisignana, linea di confine tra Zona B e Jugoslavia”).
In sostanza: non si sa come don Bonifacio sia morto (a rigor di logica non si sa neppure se sia morto), né chi l’avrebbe ucciso e per quale motivo, però la conclusione del processo diocesano dà per assodato che sia stato ucciso in odium fidei.
Nello stesso libretto troviamo anche la versione dell’arresto di don Bonifacio riportata da Ponis, che sarebbe stata resa da un “sedicente testimone oculare”, cioè un “attivista comunista” che, “a pagamento”, avrebbe fatto ad un “regista” (del quale non viene fatto il nome) una “narrazione romanzata destinata alla realizzazione di un soggetto teatrale basato sulle ultime ore di don Francesco Bonifacio”. Questo testimone era stato rinchiuso assieme al suo “compagno di lotta” (quello con cui sarebbe andato ad arrestare il prete) in carcere ad Albona nel novembre 1946, ed avrebbe “confermato ad un suo carceriere” che “il prete di Crassizza” (cioè Villa Gardossi) sarebbe stato “finito con delle coltellate alla gola” e non gli sarebbe stata “staccata la testa”, come invece asseriva il suo “compagno”. Ammesso che questo racconto sia attendibile, potrebbe significare che i due erano detenuti proprio perché avevano assassinato il prete (per criminalità comune) e che il “testimone oculare” (stranamente anonimo, mentre il suo “compagno” viene indicato come Enrico Clarich, nome che nel testo di Ponis non compare) abbia poi deciso di infiorettare il racconto con le motivazioni politiche ed i particolari cruenti, per vendere poi con più profitto la sua “storia” al regista.
Leggendo la biografia di don Bonifacio ci hanno colpito alcune cose. Innanzitutto che il sacerdote, che durante la guerra aveva operato sia per salvare partigiani e civili, sia militari nazifascisti, scriveva nel suo diario di non aver paura di essere ucciso od aggredito, nonostante ciò che affermano i suoi biografi. Che aveva fisso il pensiero della morte, ma questo, piuttosto che essere attribuibile alla paura di cadere vittima “degli slavo-comunisti”, può dipendere dal fatto che fin da ragazzo soffriva di crisi di asma piuttosto gravi, che non gli permettevano una vita del tutto normale.
Ma quello che più ci sconcerta è il motivo per cui si è deciso che don Bonifacio è morto in odium fidei: dato che è scomparso ed il suo cadavere non è stato trovato è stato sicuramente infoibato perché esponente del clero cattolico.
Ora, mancando il corpo, vi sono tante altre ipotesi che si possono fare sulla scomparsa di una persona. Per voler prendere in esame tutte le possibilità, si può anche ipotizzare (dato che le ipotesi sono tante, come afferma Ranieri Ponis, ne aggiungiamo qualcuna anche noi) che il sacerdote si sia allontanato volontariamente e sia andato a vivere altrove con un’altra identità: ipotesi che tendiamo ad escludere dopo avere letto parti del suo diario, da cui esce una figura di religioso coerente. Ma potrebbe essere stato colto da amnesia ed essere andato da tutt’altra parte, morto chissà dove e quando; può avere avuto una crisi d’asma più grave delle altre, che gli è stata fatale, ed essere morto in un luogo dove il suo corpo è rimasto celato.
L’ipotesi però che a noi sembra la più probabile è che don Bonifacio sia caduto vittima di criminali comuni che, per derubarlo o per altro sconosciuto motivo, lo hanno ucciso e poi ne hanno occultato il cadavere. Questa ipotesi corrisponderebbe al racconto fatto all’anonimo regista, dove abbiamo due “testimoni oculari” dell’assassinio di don Bonifacio che si trovavano in carcere due mesi dopo la scomparsa del religioso. Perché nessuno ha pensato di fare una ricerca presso l’autorità giudiziaria di Fiume (presumibilmente quella competente per territorio, se i due erano in carcere ad Albona), neanche negli anni recenti?
Noi, da agnostici, riteniamo che gli affari religiosi debbano essere gestiti seriamente. Non si può fare santo (o beatificare, è lo stesso) chiunque o chicchessia senza un minimo di analisi della sua vita e delle modalità della sua morte. Non è una cosa seria, né è rispettosa di chi crede.
Soprattutto siamo dell’opinione che non si possono strumentalizzare la storia e le credenze religiose a scopi politici. Nella fattispecie, con la beatificazione di don Francesco Bonifacio (per il quale non vi è alcuna prova che sia stato ucciso in odium fidei), non si compie un atto religioso, ma si strumentalizza una tragedia (la scomparsa di un giovane sacerdote) per fare propaganda politica in funzione anticomunista.
In conclusione un breve appunto per una prossima ricerca storica: che in Jugoslavia sia stato impedito alla popolazione di professare qualsivoglia religione, a partire da quella cristiana, è una bufala bella e buona. Tanto per fare un esempio, ricordiamo che nel corso dei censimenti etnici era permesso dichiararsi islamici o musulmani, trasformando un credo religioso in una componente etnica (fattore che ha avuto poi il suo non indifferente peso nel corso del conflitto jugoslavo).
Della “persecuzione” dei sacerdoti in Jugoslavia parleremo quindi in un’altra occasione; in questa sede vogliamo solo dire che tra gli attivisti del Fronte di Liberazione jugoslavo vi erano anche molti sacerdoti, diversi dei quali ricoprirono addirittura dei ruoli di dirigenza. Del resto un partigiano giunto a Trieste ai primi di maggio 1945, mostrando un tatuaggio rappresentante Cristo che portava sul petto disse che lui credeva in Gesù perché “è stato il primo comunista” (testimonianza di Fausto Franco, del CLN triestino, pubblicata sul “Piccolo” del 4/11/83).
settembre 2008
Ne mogu vjerovati da se u tome u našoj državi ne piše.
Članke mogu komentirati samo članovi kluba.
Prijavite se ili registrirajte u klub. Registracija je besplatna.
DAVOR PAVUNA:Sanader je bio blefer koji vas je varao 10 godina
NOVA TV VS HTVKako je Gačić ukrala Hlo predsjedničke kandidate
ZATVORSKE PRIČEMladen Naletilić- Tuta ima sina crnca
S FLASTERIMA NA USTIMALatin i Stanković prosvjedovali ispred HRT-a
EMISIJA PUNA EMOCIJAKako je Stanković rasplakao Hrvatsku?
´LOŠA KLIMA´Vlada smijenila članove Uprave HAC-a
PRVO SUČELJAVANJE KANDIDATASvi bi bili bolji predsjednici od Mesića i Tuđmana






































































