Hrvati se nisu vratili u BiH, EU se treba brinuti

- Ovom je prigodom moj domaćin bio naš svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, dr. Petar Čalić. On na području svoje njemačke župe sv. Konrada u Offenbachu ima pojedine mjesečne susrete grupa kao što je i udruženje Lions. Za ovaj su mjesečni susret pozvali mene jer su na taj način htjeli steći određene spoznaje o stanju i životu u BiH, o stanju crkve, o našim školama za Europu s kojima smo u našoj Nabiskupiji započeli prije trinaest, četrnaest godina – kazao je za Javno uzoriti kardinal i nadbiskup Vinko Puljić, ocjenjujući svoj protekli posjet Njemačkoj i susret s moćnim članovima Lions klubova u Offenbachu.

Kakva je situacija u Vašoj nadbiskupiji?

- Ona se ne izdvaja iz cjelovite situacije, pa proživljava isto što i naše ostale tri biskupije: Mostarska, Trebinjska i Banjalučka, a to je zapravo tužno kada gledamo na razini državotvorne situacije, gdje nemamo ista prava kao narod niti jednakosti u svim drugim pravima. I to je jedna poteškoća u situaciji kada se borimo za povratak prognanih, a još nam je važnije kako omogućiti opstanak onima koji tamo žive, da mogu ostvariti svoja osnovna ljudska prava i da mogu živjeti od svojega rada.

Crkva pokušava na poseban način organizirati socijalne programe kojima bi pružila pomoć starima i nemoćnima, zaboravljenima od svoje vlastite djece koja su svojevremeno otišla u bijeli svijet u potrazi za boljim životom. Caritas u tom slučaju organizira skrb za starije bolesne i nemoćne, a postoji i pučka kuhinja i drugi socijalni programi koje provodi crkva. Pokušavamo pomoći ljudima da hrabro žive i preživljavaju na tim prostorima.

Crkva uvijek diže svoj glas za obranu dostojanstva svakog čovjeka i traži jednakopravnost. Od domaćih političara i međunarodne zajednice očekujemo da ozbiljno pristupe rješenju problema BiH, da to bude jedna ozbiljna država, a ne ovakva tvorevina koja je nakon Daytona donijela velike neravnopravnosti.

Kakva je politička klima?

- Činjenica je da se tri konstitutivna naroda još uvijek nisu uspjela dogovoriti kako riješiti i pristupiti donošenju novog ustava, koji je neminovan u BiH. Možda je kod naših hrvatskih političara najbolnije to što nisu složni kako bi mogli izići s jednim strateškim planom u odnosu na traženje ugrađivanja naših prava u ustav koji planiraju donositi.

Međutim čini mi se da međunarodna zajednica pokazuje malo interesa da ta naša prava zaštiti, jer je više bila sklona jačima nego slabijima i ta su dvostruka mjerila donijela nešto što je štetilo našem narodu na području BiH.

Kako je moguće riješiti situaciju?

- Kao predstavnik Crkve teško mogu odgovoriti na to pitanje, ali kao čovjek mogu kazati da jedan narod, što želi za sebe, ista takva prava mora priznati i drugome narodu, a to vrijedi i za političare; što traže za svoj narod, da to isto priznaju drugima na ovim prostorima, a i u cijelom svijetu. I to je ono najvažnije načelo koje nije prisutno na teritorijima BiH.

Međutim, zapadni političari su pragmatični, bitno je da stvar svrši i da nema problema. Meni je žao što se Europska zajednica premalo involvirala da ugradi svoja načela kako bi BiH istinski bila europska, demokratska zemlja u pravom smislu riječi.

Kako ste zadovoljni s povratkom?

- Povratak naših prognanika se nije dogodio, posebno u Republici Srpskoj, gdje se trebalo vratiti 220.000 Hrvata katolika, a sada ih na cijelom području Republike Srpske živi tek 15.000. Ono što tješi je da ljudi čuvaju svoju imovinu i da se ona ne otuđuje.

To daje nadu da ljudi ipak u budućnosti računaju na vezu s rodnim krajem. Povratak se nije dogodio jer nije bilo dovoljno političke volje. Za one koji tamo žive vrlo je značajno da vide svoju perspektivu i da im se otvore nova radna mjesta. Od svih sredstava uloženih za povratak, svega je dva posto išlo na povratak Hrvata i to je velika nepravda.

Je li Republika Hrvatska napravila dovoljno za povratak?

- Vlada Republike Hrvatske je u zadnje vrijeme u svoje programe uzela neke projekte koji su istinska potpora za povratak, pogotovo projekti davanja građevinskog materijala za izgradnju stambenih objekata. Razmišljamo i o fondu za mikrokreditiranje obiteljskog gospodarstva, gdje bi ljudi uz male kamate mogli dobiti potporu da obnove svoja gospodarstva.

Također, potrebno nam je odgajati i kulturu rada, obrađivanja zemlje od čega bi svi skupa mogli u budućnosti imati daleko više koristi.

Što se tiče Vaše Vrhbosanske nadbiskupije, kakva je situacija bila nekada i danas?

- Kada govorim statistički, prije rata je kod nas u 150 župa živjelo 528.000 katolika, a danas ih prema popisu iz 2007. godine, odnosno blagoslovu kuća živi tek 213.000. Zato smo zahvalni svim dobročiniteljima koji nam svakodnevno pomažu u radu i opstanku.

Onima koji ne vode dovoljno računa o svojem kraju, mogao bih poručiti da ne zaborave svoja ognjišta i svoje stare roditelje. Zahvalni smo dobročiniteljima plemenita srca koji iskazuju svoju dobrotu i solidarnost za sve one koji su zaboravljeni i obespravljeni.